Road Trip (3. dio)
“Večeras vozim u Frankfurt. Prvo moram da odvezem Violetu i decu u Rotterdam. U Ned'elju moram doći po neke stvari. Biće mi daleko da se vraćam, pa te molim da mi pričuvaš jedan moj kofer. Kemo će da ti donese u Subotu. Možeš li to uraditi za mene?“ – Zvučao je nepovezano, ali je izgledao jako ozbiljno. Odgovorio sam suviše brzopleto i nepromišljeno.
- „Okej, a ko je Kemo?“ Nisam ga htio pitati o sadržaju kofera, jer to nisam smatrao relevantnim. Ako ću nekom učiniti uslugu, onda bez suvišne gnjavaže. Napravio sam drugu grešku. Prva je bila kad sam prihvatio onih četrdeset i kusur Eura.
-„Kemo je moj prijatelj. Nazvaće te kad bude pred kapijom.“ –„Mnogo mi je rekao“, pomislih.
Razmijenili smo brojeve telefona. Nusret Lala: 0627 284 521. Nije tajio oko punog identiteta, a znao sam ionako da mu to ne može biti pravo ime. Ne bi se nikada mogao prijaviti ovdje, ako ga u Njemačkoj traže. Skontali bi. Skontali su i kod nas kad su otkrili da smo doputovali s njemačkom vizom. Dvije godine su nastojali da nas vrate Njemcima, jer su oni po Dablinsko-Šengenskom ugovoru bili odgovorni za naš zahtjev. Komplikacije oko sestrinog zdravlja učinile su ipak da nas prime u nacionalnu proceduru. Tek nakon dvije godine obavili smo takozvani „drugi interviju“. Pitali su nas napokon „zašto“ smo došli. Do tad ih je samo zanimalo „kako“?
Ljutio sam se na sebe što ne znam reći NE. Čak i u situacijama kada instinkt i razum nalažu suprotno, gledao bih da izađem čovjeku u susret. Obuzeo bi me neki stid, a roditelji su mi već kao malcu usadili ideju kako je pomaganje građanska, ne, ljudska dužnost. „Biće sve u redu.“
Bližili smo se rehabilitacionom centru. U gradskoj vožnji Nusret je djelovao mnogo nesigurnije. Sjeo je na vrh sjedišta i pribio prsa uz volan držeći ga pri vrhu s obje ruke. Iznenada je počeo psovati i pljuvati ekrančić od navigacije. Kao da je robotična teta mogla znati da ćemo ući u građevinsku zonu kada je rekla –„Nakon stotinu metara, skrenite lijevo.“
„Ta ćivša motra! Driton, ubiću ga. Platio sam i rek'o sam: Hoću da sve radi na ovaj auto. Sad ću da kasnim kod advokata.“
Upravo kada je krenuo u treće zabranjeno poluokretanje odlučio sam da nam obojici olakšam.- „Nusrete ja ću izaći ovdje. Blizu je pa mogu i pješke“. Ranije sam objasnio da ću se vratiti vozom jer namjeravam večerati sa sestrom. Pozdravili smo se, a onda sam istrčao iz automobila prepriječenog na sred ceste. U žurbi sam zaboravio uzeti torbicu sa zadnjeg sjedišta. Uvijek smo joj nosili supu u termosu. Teško se navikavala na holandsku kuhinju, a i ne čudi. Ko je ikad čuo za holandsku kuhinju? Svirnuo je, mahnuo rukom i oprostio se s osmjehom. Jedva izvirujući iznad volana, izgledao je kao kakav dječak koji se igra u očevom automobilu. Gume su još jednom zaškripale i nestao je. To je bio zadnji put kad sam vidio Nusreta.
Pred recepcijom mi zazvoni telefon. Otac. „Jeste li stigli. Je li sve u redu?“. Da sam bio imalo spretniji u izboru riječi, poštedio bi ga bespotrebnog šoka. „Evo me pred zgradom. Imam jednu lošu vijest..“ – „Kakvu lošu vijest pobogu?“. Očigledno je pomislio da se radi o sestri.
„Zaboravio sam termos u autu.“-„Jeb'o ti termos mater!“, opsovao je primjetnim olakšanjem i prekinuo vezu. Uvijek mi spusti slušalicu kad misli da je gotov, i ne zanima ga imam li nešto da dodam.
Te noći smo jeli Kokošiji Saté bez Saté-sosa kod obližnjeg Kineza, jedno od skupljih jela u njegovoj gostioni.
Po dolasku kući otac me napao prije nego sam se stigao izuti. Ne zbog termosa, već što sam pristao da idem s Nusretom. „Vidiš da je ono kriminalac koji ne preza ni od čega?“.
Odlučio sam da mu ne pominjem kofer. Treća greška.
- „Okej, a ko je Kemo?“ Nisam ga htio pitati o sadržaju kofera, jer to nisam smatrao relevantnim. Ako ću nekom učiniti uslugu, onda bez suvišne gnjavaže. Napravio sam drugu grešku. Prva je bila kad sam prihvatio onih četrdeset i kusur Eura.
-„Kemo je moj prijatelj. Nazvaće te kad bude pred kapijom.“ –„Mnogo mi je rekao“, pomislih.
Razmijenili smo brojeve telefona. Nusret Lala: 0627 284 521. Nije tajio oko punog identiteta, a znao sam ionako da mu to ne može biti pravo ime. Ne bi se nikada mogao prijaviti ovdje, ako ga u Njemačkoj traže. Skontali bi. Skontali su i kod nas kad su otkrili da smo doputovali s njemačkom vizom. Dvije godine su nastojali da nas vrate Njemcima, jer su oni po Dablinsko-Šengenskom ugovoru bili odgovorni za naš zahtjev. Komplikacije oko sestrinog zdravlja učinile su ipak da nas prime u nacionalnu proceduru. Tek nakon dvije godine obavili smo takozvani „drugi interviju“. Pitali su nas napokon „zašto“ smo došli. Do tad ih je samo zanimalo „kako“?
Ljutio sam se na sebe što ne znam reći NE. Čak i u situacijama kada instinkt i razum nalažu suprotno, gledao bih da izađem čovjeku u susret. Obuzeo bi me neki stid, a roditelji su mi već kao malcu usadili ideju kako je pomaganje građanska, ne, ljudska dužnost. „Biće sve u redu.“
Bližili smo se rehabilitacionom centru. U gradskoj vožnji Nusret je djelovao mnogo nesigurnije. Sjeo je na vrh sjedišta i pribio prsa uz volan držeći ga pri vrhu s obje ruke. Iznenada je počeo psovati i pljuvati ekrančić od navigacije. Kao da je robotična teta mogla znati da ćemo ući u građevinsku zonu kada je rekla –„Nakon stotinu metara, skrenite lijevo.“
„Ta ćivša motra! Driton, ubiću ga. Platio sam i rek'o sam: Hoću da sve radi na ovaj auto. Sad ću da kasnim kod advokata.“
Upravo kada je krenuo u treće zabranjeno poluokretanje odlučio sam da nam obojici olakšam.- „Nusrete ja ću izaći ovdje. Blizu je pa mogu i pješke“. Ranije sam objasnio da ću se vratiti vozom jer namjeravam večerati sa sestrom. Pozdravili smo se, a onda sam istrčao iz automobila prepriječenog na sred ceste. U žurbi sam zaboravio uzeti torbicu sa zadnjeg sjedišta. Uvijek smo joj nosili supu u termosu. Teško se navikavala na holandsku kuhinju, a i ne čudi. Ko je ikad čuo za holandsku kuhinju? Svirnuo je, mahnuo rukom i oprostio se s osmjehom. Jedva izvirujući iznad volana, izgledao je kao kakav dječak koji se igra u očevom automobilu. Gume su još jednom zaškripale i nestao je. To je bio zadnji put kad sam vidio Nusreta.
Pred recepcijom mi zazvoni telefon. Otac. „Jeste li stigli. Je li sve u redu?“. Da sam bio imalo spretniji u izboru riječi, poštedio bi ga bespotrebnog šoka. „Evo me pred zgradom. Imam jednu lošu vijest..“ – „Kakvu lošu vijest pobogu?“. Očigledno je pomislio da se radi o sestri.
„Zaboravio sam termos u autu.“-„Jeb'o ti termos mater!“, opsovao je primjetnim olakšanjem i prekinuo vezu. Uvijek mi spusti slušalicu kad misli da je gotov, i ne zanima ga imam li nešto da dodam.
Te noći smo jeli Kokošiji Saté bez Saté-sosa kod obližnjeg Kineza, jedno od skupljih jela u njegovoj gostioni.
Po dolasku kući otac me napao prije nego sam se stigao izuti. Ne zbog termosa, već što sam pristao da idem s Nusretom. „Vidiš da je ono kriminalac koji ne preza ni od čega?“.
Odlučio sam da mu ne pominjem kofer. Treća greška.
